Srodna duša što svijetom luta
osmijeha blagog, srca užarenog
od žala pa do mora
od trenutka pa do bola.
Nježno poput balerine
ulicama hodi
tmurne glave kući vodi.
Tiho piše stihove ove,
u daljini dok ljudi snove love.
Vječitu mijenu u utisku srca ostavlja,
čudne snove priziva,
zauvijek opstaje
nepoznata.
Bez riječi, bez sna
u okrilje beskraja ona me otpravlja.
(…)